Moj Zagreb, tak imam te rad

U suradnji s Hrvatskom radiotelevizijom, gradskim kazališnim i koncertnim kućama, umjetničkim, produkcijskim i medijskim pokroviteljima te Gradom Zagrebom i ove je godine u prepoznatljivom ozračju Trga kralja Tomislava zablistao dvotjedni festival vrhunske umjetničke glazbe Zagreb Classic. Minimalistički i funkcionalno ustrojena pozornica bila je izrazito prostrana i, kao i ranijih godina, vješto pozicionirana u odnosu na opsežno obnovljeno začelje povijesnog zagrebačkog Umjetničkog paviljona i nekoliko krošanja drveća na sjevernom dijelu trga. Snopovi raznobojnih svjetala bili su stoga presudni u vrlo dinamičnom vizualnom (pre)oblikovanju mjesta susreta publike s vodećim hrvatskim i inozemnim orkestrima, zborovima, solistima i dirigentima, i to od 19. lipnja do 3. srpnja, svake druge večeri od 21 sat. Sa strane organizatora nije se dakle moglo više, jer se moralo ozvučiti sve umjetnike, a time, nužno i po prirodi stvari, suziti vrsnost timbra akustičnih instrumenata, ukupnu mikrodinamiku i prenijeti tek veći dio istinskih vokalnih bravura kojih je srećom bilo dovoljno za zahtjevne glazbenike, slučajne prolaznike i brojne znatiželjne turiste.

Francuski harmonikaš i skladatelj Richard Galliano nastupio je sa
Zagrebačkom filharmonijom 23. lipnja / Snimio Josip Regović / PIXSELL

Orkestralnu okosnicu ovogodišnjeg programa činila je Zagrebačka filharmonija koja je svojim raskošnim i točnim zvukom oplemenila čak četiri koncertne večeri. Na početku, u petak 19. lipnja, pod ravnanjem njihova dosadašnjeg šefa dirigenta Dawida Runtza, išli su na ruku iranskom pijanistu Raminu Bahramiju u iznošenju dvaju Bachovih koncerata – u d-molu, BWV 1052, i f-molu, BWV 1056 – izvorno napisanih za čembalo i orkestar. Bahramijev „osoban način“ suočavanja s Bachom bio je prožet njemačkim, ruskim, turskim i perzijskim utjecajima, prisutnim u njegovoj obitelji i umjetničkoj okolini koja ga danas smatra jednim od vodećih svjetskih interpreta klasičnog Bachova repertoara. Manje klasična Bachova večer bila je predstavljena u nedjelju 21. lipnja, u obliku dvostrukog klavirskog recitala na kojem se Bahramiju pridružio Danilo Rea, jedan od najcjenjenijih talijanskih jazz pijanista i improvizatora. Toj modernijoj predstavi reinterpretacija baroknih arija, preludija, menueta, sarabandi, sonata i sinfonia ipak je nedostajalo suvremenog izraza i slobodne improvizacije, kao što je pisalo u programskoj knjižici, ili, s druge strane, strogo zapisane polifonije za dva klavira. Ovako je sve zvučalo u duhu Svjetskoga dana glazbe i programa koji je prethodno, od 19 sati, isključivo na igračkama izveo jedinstven talijanski ansambl Playtoy Orchestra.

Zabavne su bile i kazališne večeri. Zavodnike i ljubavnike iz najpoznatijih opera Straussa, Puccinija, Mozarta, Masseneta, Saint-Saënsa i Wagnera, u petak 26. lipnja briljantno su oživljavali solisti zagrebačke Opere, uz Simfonijski orkestar HRT-a i dirigenticu Barbaru Dragan, dok su četiri večeri kasnije, u Prazniku mjuzikla, domaće i strane žanrovske uspješnice izvodili solisti, članovi Zbora i Orkestra ZGK Komedija, pod ravnanjem dirigenta Krešimira Batanića te u režiji redatelja Damira Lončara. Tih je dana posjećenost bila najveća – ili za nijansu veća od preostalih koncerata Zagrebačke filharmonije. Najkompletniji i najinovativniji od svih virtuoznih solista svakako je bio francuski harmonikaš i skladatelj Richard Galliano koji je u utorak 23. lipnja, uz češkog dirigenta i violinista Jana Talicha, u vlastitim skladbama te u skladbama Ravela, Debussyja i Piazzolle pronašao kontinuitet ondje gdje su drugi čuli granice, s vlastitim vokabularom u kojem su se nostalgija i poezija prepletale s improvizacijom. Na taj je način jasno utisnuo zanimljive zvukovne novosti u Pavanu za preminulu infantkinju, Preludij za Poslijepodne jednog fauna i Oblivion, u skladbe koje su silnim izvođenjem možebitno izgubile dio svoje prvotne vrijednosti i neupitne snage.

Gallianova publika zacijelo je bila i ona koja se oduševila svirkom natprosječno muzikalne i tehnički uzorne engleske trubačice Matilde Loyd kao i ruske pijanističke superzvijezde Poline Osetinskaye. Njih su dvije naime u nedjelju 28. lipnja, i srijedu 1. srpnja, uz filharmonijski orkestar i dirigente Juru Bučevića i Nimroda Davida Pfeffera, podjednako briljirale u majstorskim izvedbama Hummelova Koncerta za trubu i orkestar u E-duru i Rahmanjinovljeva 2. koncerta za klavir u c-molu, op. 18. A to je u konačnici bila i svojevrsna uvertira u završnu gala večer, Golden Age, Orkestra i Zbora zagrebačkog HNK, nedostižnog dirigenta Ivana Repušića, lirske koloraturne sopranistice Erin Morley i ponajboljega svjetskog bel canto tenora Lawrencea Brownleeja. Njihova tumačenja najpopularnijih Verdijevih, Offenbachovih, Donizettijevih, Gounodovih, Bizetovih i Delibesovih arija i dueta zaustavila su na dulje vrijeme dah mnogih posjetitelja koji su nakon svih oduševljenja bili nagrađeni opetovanim dodacima od kojih je najprihvaćeniji bio nezaboravna izvedba skladbe Drage Brahma Moj Zagreb, tak imam te rad.